Sa „bubamarom“ biće i na onom svijetu

Sada se fudbal igra loptama različitih boja i proizvođača, „bubamare“ se sjećaju samo srednje i starije generacije, a Nikola je odlučio da je ovjekovječi.

 

BUDVA - Na groblju u grbaljskom selu Nalježići jedan nadgrobni spomenik neodoljivo privlači pažnju. Tamo gdje obično stoji vaza za cvijeće, na ovom spomeniku je – fudbalska lopta. Lijevo krst i natpis: Porodična grobnica Bukilica T. Nikola. Crno-bijela „bubamara“, nekad zvanična, prestižna (i ne svakom dostižna) prava fudbalska lopta, otišla je u istoriju. Sada se fudbal igra loptama različitih boja i proizvođača, „bubamare“ se sjećaju samo srednje i starije generacije, a Nikola je, eto, odlučio da je ovjekovječi.

 

 

 

Zanimljiva priča

 

Zanimljiv povod za priču ko je Nikola Bukilica, zašto lopta na njegovom nadgrobnom spomeniku... Ima još pitanja, ali već na početku traganja, bilo je, nažalost, izvjesno da će novinarska priča biti nedovršena: Nikola Bukilica, prije pola vijeka stub odbrane, a i cijelog tima nikšićke Sutjeske, dugogodišnji kapiten, danas u 82. godini, teško je obolio, pa je novinarska znatiželja morala biti zadovoljena razgovorom sa njegovom porodicom, njihovim sjećanjima, fotografijama, novinskim napisima, tonskim i video zapisima. 

 

- Kad su otac i majka Danica Mara prije deset godina odlučili da naprave porodičnu grobnicu i nadgrobni spomenik, otac je rekao da neće vazu nego fudbalsku loptu. Majka je pitala „kako loptu“, a on je odgovorio: „Pa oću kad neko dođe na groblje da vidi da je tu neko ko je čitav vijek proveo u fudbalu“. Otišao je kod kamenoresca, pitao može li da napravi „bubamaru“ na mermernom spomeniku, on je rekao da može, i tako je na spomenik postavljena „bubamara“ – priča Nikolin stariji sin Tripo, dodajući da je Nikola za nesvakidašnji projekat nadgrobnog spomenika imao još jedan motiv. Želio je da „kad mladići pođu da igraju fudbal, da prolazeći pored mog groba vide „bubamaru“ i sjete se mene“.

A kako se Nikola (neraskidivo) vezao za „bubamaru“?

 

Od Kotora do Dubrovnika

 

Kao dječak sa 15 godina otišao je u Kotor, u Školu učenika u privredi. Tu je primijećen njegov fudbalski talenat, dotad „brušen“ na krpenjači jer se na selu do prave lopte teško moglo doći. I Nikola se obreo u Bokelju, trenirajući i igrajući, a svakodnevno mu je bilo da ide pješice od Nalježića, preko Trojice do Kotora, desetak kilometara. Igrao je u Bokelju do 1954. godine kada odlazi u vojsku, u Dubrovnik. Igrao je za vojni garnizon, primijetio ga tada čuveni Jozo Matošić, trener GOŠK-a, i u tom timu je igrao do 1957. godine. Htjeli su da ga zadrže, nudili plac na Lapadu, htjeli da mu pomognu ga gradi kuću... Ali, Nikola se vratio u Kotor i Bokelj. Nije, govorio je, mogao da ostavi majku koja je živjela sama. Iduće godine igrali su protiv Lovćena i, primijetivši njegove kvalitete, pozovu ga da pređe u cetinjski klub. On prihvati, krene autobusom ka Budvi i iz Budve se vrati u Kotor, i Bokelj. Bješe, pričao je, napadao snijeg na Cetinju, spustio se skoro do Budve, a on nije bio navikao na takvu hladnoću.

 

U Bokelju je ostao do iduće godine, do utakmice sa Sutjeskom. Nekad čuveni golman Franjo Glazer, tada trener, i Momo Pejanović, predsjednik Sutjeske, ubijede ga da pođe u Nikšić. Nikola prihvati, ostane tamo sljedećih deset godina, napravi blistavu karijeru, između ostalog odigra i dvije prvoligaške sezone sa Sutjeskom, što je u vrijeme tadašnje jake jugoslovenske lige bio veliki uspjeh. Bila je, u to vrijeme, jaka i druga jugoslovenska liga, a Nikola je u sezoni 1964/65. proglašen za najboljeg igrača. Ostao je vjeran Sutjesci, iako je 1964. godine imao ponudu da pređe u splitski Hajduk, klub koji je pripadao velikoj jugoslovenskoj četvorci. Odbio je, a Hajduk je zatim angažovao Dragana Holcera, reprezentativca Jugoslavije. Dvadesetogodišnju karijeru igrača završio je u nikšićkom Čeliku 1969. godine, sa svojih 35 godina.

 

Podvizi

 

Iz uspješne karijere, kako navodi sin Tripo, izdvajao je prvoligaške duele sa velikim jugoslovenskim igračima Džajićem, Skoblarom, Rorom, jedini prvoligaški gol koji je dao Crvenoj zvezdi pretrčavši kao bek skoro od gola do gola, ali i poraz reprezentacije Crne Gore od SSSR od 0:1, kada je gol dao Metreveli kojega je baš on čuvao.

 

Nikola Bukilica, izgleda, više je značio u fudbalu nego što pokazuju rezultati. Svjedoče o tome i da su ga dugo godina posjećivala velika fudbalska imena.

 

- Ovdje, u selu, kod njega je dolazio Dragan Džajić, Miljan Miljanić, dolje na terenu sreo se sa Dragoslavom Šekularcem, prije godinu dana za njegovo zdravlje interesovao se Vojin Lazarević...

 

Završio je Višu trenersku školu, prije tridesetak godina vratio se u svoje Nalježiće, bio trener u Bokelju, Mogrenu i Grblju, osam godina sudio u Crnogorskoj ligi... rekreativno igrao fudbal na malim terenima do svoje 65. godine, a redovno pratio fudbalske utakmice.

 

Prije devet godina, u emisiji RTCG „Sportski veterani“, u razgovoru sa Budimirom Bućinom, Nikola je, tada još dobrog zdravlja, kazao: „Sa fudbalom sam rođen, sa fudbalom ću i umrijeti“. Zračio je zadovoljstvom, ne samo onim što je postigao u fudbalu.

 

Do kraja s loptom

 

Nikola Bukilica je počeo kao napadač, a završio u zadnjem odbrambenom redu. Bio je vuk, zmaj, strah i trepet, bedem za protivničke napadače... zna to i sin Tripo, više iz priča Nikolinih saigrača, jer je bio mali kada je otac bio crnogorsko fudbalsko ime.

 

- Ali, on koji je na terenu imponovao snagom, hrabrošću, koji se nije plašio „dva oka u glavi“, u kući je bio miran, tih roditelj, za sve je meni, sestri i bratu, popuštao više nego majka, možda i zato što je često bio odsutan. No, bio je ponekad i strog i rigorozan, jednom riječju pravi roditelj – zaključuje Tripo.

 

  Nikola ima brojno potomstvo. Najstarijeg sina Tripa (koji je dobio ime po djedu), kćerku Oliveru (kojoj je dao ime po glumici Oliveri Marković, koju je obožavao) i sina Nenada, koji je došao neplanirano, nenadno, i rođen 13 godina poslije brata. Tripo i Nenad imaju po dva sina, a Olivera dvije kćerke i sina. Sin joj je košarkaš Vasilije Baćović koji igra u podgoričkoj Budućnosti. Nikola od Oljine ćerke ima i praunuče, malog Aleksandra Papovića.    

 

                                                                                         

                                                                                                           

V. STANIŠIĆ za Pobjeda.me  

 

Share this article

About us

Quas mattis tenetur illo suscipit, eleifend praesentium impedit! Dictum aliquam potenti arcu? Vel nemo consectetuer veritatis delectus excepturi magni dui


Suspendisse at libero porttitor nisi aliquet vulputate vitae at velit. Aliquam eget arcu magna, vel congue dui. Aenean id turpis lectus. Duis eget consequat velit.nulla vel eros blandit placerat.

Najnovije vijesti

Newsletter

Quas mattis tenetur illo suscipit, eleifend praesentium impedit!