Print this page

ĐURĐEVAC – KOLIJEVKA CRNOJEVIĆA

Vlado Đ. Duletić:        

Kao što je poznato, raskošna crnogorska kulturna baština obiluje sa preko pedeset gradova i utvrđenja koji datiraju iz srednjovjekovnog razdoblja. Više od četrdeset tih istorijskih lokaliteta polako pada ili je već utonulo u Letu, rijeku zaborava. Drugim riječima, oni sada pripadaju kategoriji tzv. mrtvih i usnulih gradova. Pošto su iza njih ostale - uglavnom - ruševine i kamenje razbacano, ostaci ovih gradova i utvrđenja danas „snom mrtvijem“ spavaju. Žive samo u legendama, mitovima, kazivanjima i sjećanjima.

                  Jedan od tih napuštenih i zaboravljenih gradova je - svakako - i Đurđevac, koji se nalazi u blizini manastira Stanjevići, iznad Budve. Ovaj lokalitet, sa okolinom, istorijski simbolizuje kolijevku i životni prostor Crnojevića, iz njihovog prvog razdoblja (do 1435. godine).

 

                  Poslije Vojislavljevića i Balšića, Crnojevići predstavljaju treću vladarsku dinastiju crnogorskog naroda. U vrijeme Balšića (do smrti posljednjeg Balšića 1421. godine) kontrolisali su, prvenstveno, južne podgorine planinskog vijenca Lovćena iznad Budve, Grblja i Kotora. Inače, sa Crnojevićima sve više počinje da se, umjesto Zete, upotrebljava naziv Crna Gora, kao državotvorno određenje za ovu zemlju crnih planina sa gustim šumama. U tom kontekstu njihova matična oblast, koja se nalazila na padinama Lovćena okrenutim prema moru, u začetku je bila Crna Gora u najužem smislu riječi.

                  Treba reći da su Crnojevići potomci zetskog vlastelina Đuraša Ilijića (od oca Ilije), koji se prvi put pominje 1326. godine kao čelnik u pratnji Stefana Dečanskog. U Zeti su ga potisnuli Balšići. Umro je oko 1362. godine i sahranjen je kod manastira Sv. Mihaila na Prevlaci kod Tivta. Jedan od njegovih nasljednika je bio Crnoje Đurašević, koji se smatra rodonačelnikom ove crnogorske vladarske porodice. Njegovi potomci su se prezivali Crnojević Đurašević, da bi na kraju ostalo samo Crnojević.

                  Crnoje je imao tri sina - Stefana, Dobrivoja i Radiča Crnojevića. Radič je poginuo 1496. godine u sukobu sa vojskom Đurađa II Stracimirovića Balšića. Početkom XV vijeka istorijski izvori pominju sinove Radičeva brata Stefana - Đurađa i Lješa Crnojevića, koji su imali značajnu ulogu u tadašnjem političkom i ekonomskom životu Zete.

                  Poznato je da je Đurađ Đurašević Crnojević na lokaciji današnjeg manastira Stanjevići sagradio dvor za stanovanje i namijenio ga sinu Stefanici. U sačuvanim istorijskim izvorima ovaj objekat se pominje kao tvrđava-dvor Stefanica (ili Stipanica). S obzirom na to da ovako lociran dvor nije pružao dovoljno sigurnosti od mogućih raznih upada, Stefanica Crnojević je odlučio da na veoma teško pristupačnom uzvišenju - na obližnjem brdu (842 metra nad morem) sagradi utvrđenje Đurđevac, koje je tako nazvao u čast svog oca Đurđa (Đurađa). Ono je moglo da mu posluži da se u ondašnjim previranjima i nemirnim vremenima, sa porodicom i pristalicama, u slučaju eventualnog napada skloni na ovo znatno bezbjednije mjesto i tako organizuje uspješnu odbranu.

                  U pomenutom dvorcu, kao i u podignutom utvrđenju na Đurđevcu je sve do 1435. godine, dok nijesu na uporno insistiranje Mlečana konačno porušeni u skladu sa Smederevskim sporazumom zaključenim te godine između Mletačke Republike i despota Đurađa Brankovića, sa porodicom živio Stefanica Crnojević, a ovdje je dvadesetih godina XV vijeka rođen i Stefaničin sin Ivan, znameniti gospodar Crne Gore od 1465. do 1490. godine.

Pošto su porušeni njegovi objekti na Đurđevcu (tvrđava) i zamak koji se nalazio na današnjoj lokaciji manastira Stanjevići, Stefanica Crnojević se nastanio na Soko gradu kod sela Štitara u Lješanskoj nahiji. U drugoj polovini XV vijeka ovaj utvrđeni grad je čuvao Crnu Goru od nadolazeće turske opasnosti, omogućavajući - pri tome - sazdanje renesansnog Cetinja i pojavu prvih crnogorskih inkunabula.

Nekadašnje strateško utvrđenje Crnojevića na Đurđevcu danas se nalazi u žalosnom, zapuštenom i ruiniranom stanju. Zaobilaze ga čak i lovci. Drugim riječima, ostaci ovog zaboravljenog spomenika istoriji Crnojevića ogledalo su našeg nemara. Tako se ovdje sada mogu samo vizuelno nazreti i grubo ocrtati temelji tvrđave koja je potpuno srušena. Približne dimenzije prvobitnog fortifikacionog objekta su oko 30x20 metara. Takođe, mogu se zapaziti i temelji ranije odbrambene kule (osmaračnice) koja je činila cjelinu sa ostalim objektima.

Sa južne strane, uz nekadašnju tvrđavu, uočavaju se konture polurazrušene crkvice Sv. Đurđa (Sv. Georgija). „Monumentalnim načinom gradnje, dobrim zidanjem i skladnim razmjerama, ona se, iako mala, predstavlja kao jedan od najljepših spomenika graditeljstva Zete u prvom razdoblju umjetnosti Crnojevića“ (Redakcija za istoriju Crne Gore: „Istorija Crne Gore“, knjiga 2, tom 2, Titograd, 1970, str. 482). Očigledno, Sv. Đurđe je graditeljsko djelo veoma sposobnih i vještih neimara iz Primorja, možda čak i samih Dubrovčana (sagrađen je 1425. ili 1426. godine).

Treba reći da su spoljne dimenzije crkvice (uključujući i polukružnu apsidu) 5,5 metara u dužini i 3,9 metara u širini. Budući da debljina zidova iznosi oko 70 cm, unutrašnje dimenzije Sv. Đurđa su 4,1 metar u dužini (sa minijaturnim oltarskim prostorom, čija je dubina samo 60 cm) i 2,5 metara u širini. Crkvica je sagrađena od lijepo oblikovanog tesanog kamena, koji je poređan u dosta pravilne redove. Sa zapadne strane je ulaz, a sa istočne strane je oltar. S obzirom da je crkva veoma mala, za časnu trpezu je služio zidom izgrađeni donji dio malene apside. Na današnjim ostacima zidova uočavaju se dva pravougaona prozorčića - na južnoj strani i apsidi, koji se šire prema unutrašnjosti crkve. Isto tako, na sačuvanim zidovima Sv. Đurđa zapažaju se i tri četvorougaone niše različitih dimenzija - na sjevernoj i južnoj strani, kao i ispod časne trpeze u oltarskom prostoru. Prije urušavanja krova, crkvica je bila zasvođena poluobličastim svodom, koji se oslanjao neposredno na zidove. Ispod nekadašnjeg svoda, na bočnim stranama, bio je izveden vijenac, koji je danas očuvan na sjevernom zidu. Razumije se, vijenac je postojao i spolja, s tim da se sada opaža samo na apsidi.       

 Pošto je početkom XX vijeka bila sasvim cijela, crkva Sv. Đurđa je izbjegla sudbinu utvrđenog grada Đurđevca, koji je još u XV vijeku porušen do temelja. Međutim, zemljotresi koji su se često dešavali na ovim prostorima i „zub vremena“ neminovno su uticali da se ona danas nalazi u nezavidnom, polurazrušenom stanju.

S obzirom na to da istorijski lokalitet ovog nekada značajnog srednjovjekovnog utvrđenja uživa status zaštićenog spomenika kulture (od 1967. godine), krajnje je vrijeme da nadležne institucije, opština Budva i država Crna Gora osmisle najbolji način kako da se postojećoj razvalini i gomili rasutog kamena vrati i udahne život. Za početak bilo bi značajno da se osposobi prilazna staza (djelimično proširi, popravi, temeljno raskosi i očisti i dr.) do vrha Đurđevca i obnovi razrušena jednobrodna crkvica Sv. Đurđa. Ovako renovirani neposredni prilaz vrhu Đurđevca mogao bi se nazvati Ivanova staza, kao sjećanje na Ivana Crnojevića, koji je - uostalom - ovdje i rođen. S druge strane, obnavljanjem crkve Sv. Đurđa naša današnja generacija bi ispunula dug prema dinastiji Crnojevića, koja je u jednom teškom i nemirnom vremenu, kada su se u ovim vrletnim brdima i crnim planinama ukrštali i sukobljavali interesi Mlečana, Turaka, srpskih despota i bosanskih vojvoda, uspješno odolijevala svim tim spoljnim uticajima, pritiscima i iskušenjima, vizionarski krčeći put samostalnosti i integriteta crnogorske države.

Opredmećenjem zastupanih investicionih ulaganja (čija vrijednost ni u kom slučaju ne bi prekoračila sumu od 40 hiljada eura), Đurđevac bi - uz obližnji manastir Stanjeviće - postao omiljeno izletište za brojne „savremene turističke nomade“, koji preferiraju pješačenje i aktivni boravak u netaknutoj prirodi. Za zaljubljenike u lovćenska „penjališta“ posebno atraktivna i izazovna pješačka tura može biti na relaciji od mitskih Stanjevića do čuvenih Ivanovih korita, nazvanih po Ivan-begu. Ovu izletničku rutu, koja sudionicima pruža doživljaje avanture, prirode, istorije i kulture, trebalo bi imenovati kao Ivanov put.

U perspektivi, kada se bude realizovao ekskluzivni turistički kompleks na Jazu, može se razmišljati i o izgradnji žičare koja bi povezivala ovo hotelsko naselje sa Lovćenom i eventualno sa Cetinjem. Razumije se, usputne stanice bi se mogle predvidjeti na Đurđevcu, Stanjevićima, Koloviru, Ivanovim  koritima i na Jezerskom vrhu, gdje se nalazi Njegošev mauzolej. Implementacijom zastupanog projekta žičare zatvorio bi se - figurativno rečeno - kulturno-civilizacijski krug između mjesta rođenja i mjesta gdje vječno počiva legendarni Ivan Crnojević, koji je neizmjerno zadužio istoriju Crne Gore. 

ostaci.jpg

PLAN_ĐURĐEVCA.jpg

 

PODIJELI