Femić je uvodno istakao da Ćuković pripada krugu autora koji dosljedno praktikuju “elitistički doživljaj kulture” i da je njegov stvaralački identitet utemeljen u intelektualnoj samosvojnosti i otporu prema trivijalizaciji kulturne produkcije. Knjiga “Teror razonode”, prema Femićevim riječima, svojim naslovom već najavljuje kompleksnu i višeslojnu idejnu osnovu, jer se od samog početka mora odreći bilo kakve značenjske jednoznačnosti.

U obrazloženju naslova knjige, Ćuković je istakao da sintagma “teror razonode” nije tek stilska dosjetka ili pokušaj semantičkog provokiranja, već precizan opis savremene episteme.

“Prisustvujemo i svjedočimo jednom nezgodnom dobu… kapitalizam, sve agresivniji i sofisticiraniji, počinje da naplaćuje razonodu. A čim razonoda postane vrsta robe, ona više ne reguliše samu sebe, nego postaje instrument tržišta, instrument kontrole pod okriljem strogih kapitalističkih kandži. Dakle, vi danas niste in, niste cool, niste u redu i niste ispravni, ukoliko se po svaku cijenu i na svakom mjestu i u svakom društvu ne zabavljate, ukoliko ne pokazujete da vam je zabavno, da vam je interesantno, da ste srećni, da prosto uspijevate da živite na jedan način koji je postao uniforman i koji u tom najširem smislu određuje ovu epohu, epohu post-istine. Ili, ako hoćete, istinoskrajnjivanja kako pojedini teoretičari govore. A evo nije slučajno i moto ovogodišnjeg festivala Grad teatar da istina mora na vidjelo. Dakle, postavlja se pitanje, i to je zaista rekao bih moto koji dolazi u pravom trenutku, da li istina više mora na vidjelo i da li bilo kome više znači da je nešto istina u ovom postmodernom svijetu”, rekao je Ćuković.

Femić je primijetio da Ćukovićeva knjiga u svojoj strategiji djelovanja koristi ono što je nazvao “efekat iznevjerenog očekivanja”, pri čemu se kroz provokativnu naslovnu sintagmu ne sugeriše samo estetski stav već i “intelektualni i umjetnički angažman”, koji nije nužno politički u klasičnom smislu, ali jeste “angažovan u ekspliciranju humanističkih ideala”.

U odgovoru na pitanje o mogućnostima književnosti da se suprotstavi “duhu razonode”, Ćuković je postavio jasnu dijagnozu.

“Teror razonode je izraslina na tom društvu spektakla. To je oblik energije koji neprestano kruži, samoodržava se i proizvodi identitetske obrasce koje internalizujemo nesvjesno. Dakle, mi se naprosto trudimo da u toj trci, kako bi potvrdili na neki način sopstveni identitet, mi zapravo manifestujemo sebe, svoje postupke kao jednu vrstu alata koji će i druge oko nas upozoriti da treba slično da postupe, što znači i da su oni upali u tu šemu terora razonode.”

Kritički osvrt moderatora na poziciju savremene književnosti u toj konstelaciji prepoznaje Ćukovićev rad kao “hermetičan i elitistički”.

“A sa druge strane imate i tu vrstu cinične, sarkastične relacije prema toj dominaciji duha površnosti i razonode. Nije li implicitno u toj Vašoj naslovnoj sintagmi, a onda i u cijelom duhu knjige, konsekventno tome, prisutno jedno dubinsko mirenje sa tom samodovoljnošću estetskog čina. Mi bismo sa jedne strane da ne omasovljavamo naš stvaralački kreativni rad, jer to nužno znači njegovu kompromitaciju, a sa druge strane pomalo lamentiramo nad tim što nam taj rad nije masovno primijećen, nego je upravo zatvoren u te esnafske krugove koji su, kao i svi akademski krugovi, poprilično sterilni u odnosu na tu socijalnu radijaciju koju mogu da imaju.”

Ćuković je potvrdio ovu Femićevu tezu i uputio na širi filozofski okvir problema.

“Bilo koja vrsta učaurenosti podrazumijeva antidijalošku ravan i sputava težnju za istinom. Ako u malim kulturama, kakva je naša crnogorska, nestane dijaloga, onda ulazimo u cikličnu sterilnost iz koje nema izlaza.”

U nastavku razgovora poseban akcenat dat je tekstu “Smrt čitaoca”, koji autor uključuje u knjigu kao direktan odgovor na postmodernističke postulate o smrti autora. Ćuković postavlja pitanje ne samo o opstanku čitalačkog akta, već o opstanku same kritičke misli.

“Sintagma ‘smrt čitaoca’ označava gubljenje istinskog čitaoca u eri dromologije, u eri brzine, u eri nesavladivog tempa, nesavladive bujice kojoj svi svjedočimo. Sve se ubrzava, sve nas tjera da drugima pokazujemo kako se ludo zabavljamo. Kao što u (Rej) Bredberijevom distopijskom romanu ‘Farenhajt 451’ imaju dva mjesta koja mi danas živimo. On kaže u tom romanu, govoreći o brzini koja će nas sve obhrvati i koja će nas tjerati samo da drugima pokažemo kako se mi ludo zabavljamo, da je sve drugo, naročito čitanje, kriminal prve vrste. U jednom od primjera on navodi da će se toliko brzo živjeti da će se država, sistem, društvo, poredak, morati postarati da ugase svaku mogućnost usporavanja života. A ako nestane čitalac, nestaje i kritička misao.”

Femić je ukazao da smo mi ipak neka vrsta periferije u prostornom smislu i da sa tog stanovišta ipak ima i nešto dobro u tome što nismo u epicentru globalizacije i svih tih procesa.

“Ja bih rekao da postoji jedna brana koja je vrlo vitalna koju mi potcjenjujemo, a to je jezik. To je jezik teorijskog i filozofskog mišljenja. U drugom slučaju to je gibki jezik književne kritike, koja ima u sebi ponešto od onog skrupuloznog, imanentnog pristupa, ali ima i nešto od onog impresionizma koji pokazuje da je barem kritičar živ, ako već za pisca i čitaoca to nismo sigurni. I konačno postoji ova treća skupina tekstova koji teže jednom žanrovskom preinačenju koji se u potpuno slobodnoj formi oslobađa kod Vas u drugim knjigama, a to je, dakle, ono što pledira da bude literarni tekst, dakle, da bude umjetnički, fikcionalni žanr”, kazao je Femić.

Govoreći o “bezobalnosti jezika” kao njegovoj ključnoj odrednici, Ćuković je kazao da upravo ona omogućava da se i stvaralački eksperimenti o predmetima pišu na način koji ne diktira samo onaj koji piše, već i onaj o kome se piše.

“To znači sinergiju i jednu maticu koja povlači duhovnu maticu, koja povlači onoga koji čita. A pisac jeste, prije svega, čitalac. I on kao takav mora boraviti u jeziku, sav, jer van jezika ga nema”, kazao je Ćuković te je zatim govorio i o sopstvenoj autorskoj poziciji kao tekstualnoj posljedici tog “boravljenja” u jeziku.

“Ako se on prepusti toj jezičkoj rijeci, ona ga do određenog dijela vodi, a onda od određenog dijela on pokušava da joj da neku svoju crtu, koju mi nazivamo stvaralaštvom i koju posmatramo kao novi tekst, nastao pod uticajem tekstova koji se obrađuju.”

Femić je potom napravio pregled strukture knjige ukazujući da u njoj postoje monološki tekstovi, tekstovi u formi dijaloga i, konačno, tekstovi koje autor svrstava u žanr besjede.

“Koliko onda vidite mogućnost za opstanak tog žanra? Ja bih rekao da je on gotovo zaboravljen. Koliko je taj čin dijeljenja imaginativne ili stilsko-jezičke radionice sa publikom u nekim prigodnim okolnostima još uvijek prozor sa kojeg je moguće dejstvovati, oglasiti se i pokušati da se suspregne ta tortura razonode koja poprilično sužava prostor za bilo kakvo jezičko i stvaralačko samorealizovanje?”

Ćuković je potvrdio da taj oblik obraćanja, iako rijedak, i dalje pruža stanovitu mogućnost relevantnog izraza.

“To jeste jedna vrsta prozora, jedna vrsta mogućnosti. Povod, naročito kada je riječ o književnosti, daje više slobode, više manevarskog prostora, i u toj svojoj umivenosti opet pruža mogućnost da i jedna kritička oštrica malo više izviri nego što bi to bilo u nekim drugim kontekstima.”

Jedan od najvažnijih pojmova koji je Femić tematizovao u knjizi i u razgovoru jeste pojam “post-istine” i fenomen tzv. “istino-skrajnjivanja”.

“Ako imamo laž, laž se trudi da sakrije istinu. A mi sada živimo u vremenu u kom se istina konstatuje i onda se od nje okrene glava. I sve ide dalje, kao da se ništa nije desilo. U tom vremenu post-istine, istino-skrajnjivanja, čovjek se dodatno marginalizuje i dovodi se pred ogledalo u kom sebe pita šta će s tom istinom, ako sve drugo prolazi mimo toga.”

Na kraju, govoreći o budućnosti pisane riječi, Ćuković je, oslanjajući se na Bredberijev “Farenhajt 451”, ipak ponudio optimističku viziju.

“U romanu, u društvu u kom se posjedovanje knjige kažnjava spaljivanjem doma, a čitanje spaljivanjem čovjeka, posljednja scena prikazuje one koji su uspjeli da pobjegnu i od sistema i od države, kako čuvaju po jednu knjigu u svojoj glavi. Dakle, te glave će biti dragocjene. I one daju nadu da će u budućnosti proklijati možda neko sjeme kritike koje će otrijezniti i ove ostale koji se još nijesu drznuli da čitaju”, kazao je Ćuković.

Veče je zaokruženo razgovorom sa zainteresovanom publikom na Trgu pjesnika.