Mihajlo Pantić, književnik i profesor Beogradskog univerziteta, objavio je pedesetak knjiga studija, eseja, književnih kritika i antologija, uključujući i jedanaest zbirki priča. Priče Mihajla Pantića prevedene su na više od dvadeset jezika i, uz posebna izdanja, uvrštene u mnoge antologije i preglede u Srbiji i svijetu. Za pripovijedački i esejistički rad dobio je najznačajnije književne nagrade. Živi na Novom Beogradu i počasni je građanin tog dijela Beograda.

Napisao je knjige priča: Hronika sobe ( Nagrada „Sedam sekretara SKOJ-a”), Vonder u Berlinu, Pesnici, pisci & ostala menažerija, Ne mogu da se setim jedne rečenice ( Nagrada IP „Oktoih”), Novobeogradske priče (Nagrada lista „Borba” za knjigu godine), Sedmi dan košave (Nagrada „Branko Ćopić”), Jutro posle, Ako je to ljubav (Nagrada „Karolj Sirmai”; Andrićeva nagrada; Nagrada „Zlatni Hit liber”, Nagrada „Jugra” – Rusija), Najlepše priče Mihajla Pantića, Mala kutija, Slankamen, Ovoga puta o bolu (Nagrada „Majstorsko pismo”; Nagrada grada Beograda), Sve priče Mihajla Pantića I-IV, Priče na putu ( Nagrada „Moma Dimić”), Hodanje po oblacima, Priče od vode (sa Milanom Tucovićem), Kada me ugleda ono što tražim, Suviše vremena za nevažne stvari, Solvitur scribendo, Priče o piscima i Nijedna od sedam.

O svojoj knjizi eseja i proze “Solvitur scribendo” koja je osmi nastavak autorske edicije Puzzle, posvećene pitanjima književnosti i komentarima na okolnosti u kojima ona nastaje i postoji, pisac, u intervjuu za nedeljnik Vreme kaže: “Takve knjige su danas srazmjerno česte, a bilo ih je i ranije, namah se sjećam Mihizovih Kazivanja i ukazivanja, pa brevijara Svitak po svitak Muharema Pervića, Kišovog Skladišta... One se sklapaju same, kako piscu dolazi podruku u tom neprestanom odgovaranju na ‘zadatke dana’, što bi rekla Isidora Sekulić. Na prvi pogled bi se moglo cinično primjetiti da je riječ o kupusarama u koje se trpa sav ‘rasuti teret’ tekstova nastalih različitim prilikama i povodima. Ali, ne. Ukoliko su dobro komponovane one uspjevaju da sačuvaju i prenesu dinamiku vremena u kojem su nastale. I da pritom pokažu sa kakvim se sve pitanjima susreće i na njih pokušava da odgovori neko ko pripada tom manjem, zapitanom dijelu svijeta. Onom dijelu koji piše i koji se s jedne strane odupire inerciji vrtoglavog ubrzanja našeg doba, a s druge nastoji da u tom ludilu ipak otkrije nekakav sistem, da se izbori za djelić preostalog smisla. Izgleda da je to uzaludan napor, ali, nažalost, nisam uspeo da iznađem neki bolji način od samog pisanja. Pisanje ipak riješava. A šta riješava, svaki pisac daje svoje tumačenje. Slobodno je i da ostane bez njega, jer je u stalnoj potrazi za njim. Davno sam tu izreku čuo od Voje Čolanovića i posvojio sam je kao sopstvenu istinu”.

Moderator večeri je Gojko Božović, pjesnik, književni kritičar, esejista, izdavač.