Print this page

Predstava "Blue Moon" Borisa Liješevića i Satirično kazalište Kerempuh oduševili publiku Grada teatra

Počast jednoj naivnoj, i plemenitoj generaciji

Uzbudljivost selekcije Dramskog programa 33. Grada teatra potvrdilo je još jedno izuzetno ostvarenje koje je oduševilo festivalsku publiku - "Blue Moon", u režiji Borisa Liješevića, i izvođenju zagrebačkog Satiričnog kazališta Kerempuh. Riječ je o adaptaciji istoimenog bestselera hrvatskog pisca Damira Karakaša, koji je za ovaj roman nagrađen brojnim priznanjima.


Njegova dramska verzija i inscenacija, dirljiva je, bolna, i aktuelna priča o generaciji apolitičnih i naivnih mladih ljudi koji su krajem 80-tih godina bezbrižno sanjali svoje snove, nadali se lijepom životu i voljeli rokabili muziku...A onda su stigle devedesete godine, koje su oživjele duhove prošlosti, zemlju koja je u svom nasleđu bila opterećena mržnjom i natopljena krvlju...
Kako je poslije izvođenja predstave i ovacija koje je dobila od prepunog gledališta scene Između crkava istakao Boris Liješević, duhovi prošlosti i nacionalizam ostaju nekako vječita tema i inspiracija kada je u pitanju taj prostor bivše Jugoslavoje.
- Ova tema ne zaobilazi ni generaciju koja je te slike ratova gledala na televiziji, ili na koji god drugi način odrastala uz te događaje, i ne može, a da ne postane i dio nečega s čim želite da izađete na kraj. Mislim da je za svakog čovjeka ključna stvar da shvati šta se to tada dešavalo, i svi mi koji se bavimo ovakvim temama, pokušavamo da se bavimo i sobom i sopstvenim životom. Jer, ovo što se vidi u predstavi "Blue Moon", to je život nas koji pamtimo te događaje, i kojima su devedesete godine obilježile djetinjstva, odrastanje, živote...Jer, koliko smo se samo puta svi pitali šta bi bilo da nije bilo ratova, koliko bi sve bilo drugačije, ljepše, normalnije, ljudskije - izjavio je Liješević, ističući da bavljenje temom nacionalizma i mržnje u predstavama, književnim djelima i umjetnosti uopšte, nije pitanje društvene angažovanosti autora ili mode, nego pitanje života.
Ono što, prema njegovim riječima, svi primjećujemo na ovom prostoru jeste da, nažalost, ti duhovi prošlosti nikako da se pokopaju, stalno je tu ta puška koja se vadi iz zemlje i posle 40 godina.
- Tako se neki ljudi, za koje smo misllil da su mrtvi i kojih smo se plašili u djetinjstvu, odjednom opet pojavljuju. Priđe ti neki "fini čikica" koji je došao iz Argentine, iz Buenos Ajresa, koji je u punoj snazi, bogat, čiji će unuci biti astronauti..A zapravo, to su likovi kojih smo se plašili, ljudi zbog čijih smo zločina imali košmare.
Liješević ističe da je predstava "Blue Moon" omaž generaciji koja je, poput Čarlija, glavnog junaka ove priče, naivno vjerovala da se rat na ovom prostoru neće moći dogoditi, i koja ga nije mogla ni zamisliti.
- Mi u ovo predstavi odajemo počast upravo toj naivnosti, jer u njoj ima nešto što je lijepo, plemenito, moralno. To je genaracija koja, ne mogu reći da nije vidjela rat, vidjela ga je, ali ni do zadnjega časa nije sebi dozvoljavala ni pomisao da će desiti. Ali, ova predstava nije pesimistička, ona daje nadu. Jer, eto, rat je prošao, lijepi snovi i dalje traju, a i naša prijateljstva traju, i razvijaju se, jer sarađujemo i družimo se.
Likom glavnog junaka Čarlija, Rakan Rushaidat ostvario je glumačku bravuru, baš kao i u predstavi "Hinkeman" koju smo vidjeli prije nekoliko večeri, u kojoj je igrao naslovnu ulogu.
- Ne bih mogao da kažem koja mi je uloga draža. Na knjigu "Blue Moon" Damira Karakaša naletio sam prije par godina i pročitao je u jednom dahu, a kada su me Boris i Damir pozvali da igram u predstavi bio sam presrećan. Dista smo se bavili Čarlijem, a svuda gdje smo igrali ovu predstavu publika je uvijek dobro reagovala na direktan kontakt, a to je "teren" na kojem se dobro snalazim. Milsim da bi "Blue Moon" bio fantastična priča i za film - istakao je Rakan Rushaidat.
Sa velikim oduševljenjem publika je ispratila cijelu glumačku ekipu predstave, u kojoj su snažne likove ostvarili i Filip Detelić, Mirela Videk Hranjec, Jerko Marčić, Branka Trlin, Vili Matula, Marko Makovičić.

PODIJELI