Takođe bih se osvrnula na samohrane roditelje gdje se zakonom predlače četvoročasovno radno vrijeme ali to u praksi nije izvodljivo jer samohran roditelj to dijete sa smetnjom nema gdje ostaviti da bi mogao da ide na posao .Država je donijela zakon da roditelju dodeli četvoročasovno radno vrijeme i da taj isti roditelj ostvaruje pravo na penziju nakon dvadeset godina rada. Smatram da samohrani roditelji nemaju mogućnost da rade her nemaju gdje da ostave svoju djecu ni ta četiri sata. Država je sa jako slabom podrškom osoba sa invaliditetom faktički uslovila roditelje da brinu o svom djetetu sa smetnjama i kako misli ta ista država da se taj roditelj može u isto vrijeme adekvatno brinuti za svoje dijete i zaposliti i raditi i obezbijediti ekonomsku sigurnost u starosti. Djetetu sa smetnjama je neohodna njega dvadeset i četiri sata i smatram da država treba prvo biti podrška roditelju koji ostane uz svoje dijete i brine o istom kako bi se i roditelj i dijete osjećali sigurno i podržano u svojoj državi. Takođe smatram da se taj rad roditelja oko svoje djece sa smetnjama apsolutno treba uvažiti isto kao rad nekog ko odlazi na redovan posao, šta više treba se pridodati posebna pažnja ovim kategorijama i država treba prepoznati napore ovih roditelja i shodno tome donijeti zakon koji bi najprije povećao iznos tuđe njege i lične invalidnine na mjesečnom nivou a zatim kad roditelj koji brine o djetetu sa smetnjama ispuni odredjene godine starosti dodijelio starosnu penziju i dao mu neku sigurnost u starosti bez uslovljavanja na dvadeset godina rada jer je to u praksi neizvidljivo.
Autor: Slađana Muratović
Potpišite peticiju
