Učešće u programu uzeli su: pjesnik, književni kritičar, esejista i izdavač, Gojko Božović, profesorica engleskog jezika, dr Aleksandra Žeželj Kocić i književnica i istoričarka književnosti, Neda Bjelanović.

Pitanje autofikcije, prema Božovićevim riječima, postalo je jedno od ključnih pitanja moderne književnosti, traje duže od jedne decenije i predstavlja fenomen našeg vremena.

On je u svom izlaganju ukazao na distinkciju između autofikcije i autobiografije.

„Da bi neko napisao autobiografiju, on mora da ima neko proživljeno iskustvo. On, dakle, piše o sebi, postaje na neki način junak svog pripovijedanja. Ključna odlika autobiografije nije samo lično iskustvo, već lični pogled na jedno epohalno iskustvo. Autobiografi i pisci memoara su uvijek htjeli da oslikaju svoju epohu – zato što su je najbolje poznavali, bili važni akteri u njoj, htjeli da poprave svoju istorijsku ulogu u minulim događajima ili željeli da isprave neku nepravdu prema sebi. Ali koliko god da oni pišu sa sopstvenog stanovišta, koliko god to stanovište bilo pristrasno, koliko god da smatraju da pojedinačni životi zavrjeđuju da o njima bude napisana knjiga, ti autobiografi su zapravo prevashodno htjeli da naslikaju svojim očima viđenu epohu. Epoha je, dakle, ono što je glavni njihov izazov. Pisci autofikcije neće da nam prikažu epohu. Oni hoće da prikažu samo sebe. I to je jedna vrsta pripovjedačkog književnog egoizma. I mi vidimo da, ukoliko su autobiografije bile okrenute prema spolja, prema velikome ekranu na kojem se prikazuje čitava epoha, autofikcije su okrenute prema unutra. Tu nam pisac zapravo predstavlja svoje privatne fascinacije, sadržaje i pitanja, uzimajući sebe kao svog jedinog junaka, jedinu tačku gledišta i jedini svijet koji hoće da predoči. I to je, čini mi se, ključni problem savremene književnosti i ključni problem autofikcije kao jednog modela književnosti“, istakao je Božović, naglasivši da ne spori da među knjigama koje su pisane u ključu autofikcije postoje kvalitetna djela, sugerisao da je, ipak, čest slučaj da u autofikcijama nema nikakvog društvenog, istorijskog, političkog i kulturnog konteksta.

„To je, dakle, jedan potpuno zatvoren privatni svijet, sa kojim se mi možemo poistovjetiti ako nam je blizak taj senzibilitet. Ali to opisivanje svakog trenutka jednog ljudskog života bez ikakvog konteksta, a mi od književnosti, prije i poslije svega, očekujemo stvaranje nekog konteksta u okviru kojeg bismo mogli da bolje razumijemo svijet u kojem živimo. Književnost je oduvijek imala epohalan kontekst, a ako ga nema književnost se suočava sa jednim od najozbiljnijih izazova koji se odnosi na pitanje da li književnost može da izražava velika pitanja i ideje, da li može da iskušava epohalne sadržaje i da li ona može da pledira na neki širi krug čitalaca, ako se tim čitaocima uporno i vrlo nametljivo obraća privatnim fascinacijama“, naveo je Božović.

Sam termin „autofikcija“ skovao je francuski pisac Serž Dubravski, ali, kako ukazuje profesorica Aleksandra Žeželj Kocić, takve tendencije u književnosti pojavljivale su se i u ranijim epohama i mogu se pratiti od Svetog Avgustina, preko Motnenja i Bajrona.

„Jedna od interesantnijih teorijskih ideja je ono stanovište Pola de Mana, koje je već klasika studija autobiografije i autofikcije. On napominje da je nešto u vezi sa tim diskursom sramno, ukazujući da je nedopustivo na taj način postavljati svoj pogled kao pogled koji bi mogao da predstavlja društvo u nekom trenutku. Jer koliko god govorimo o sebi, mi ipak crpimo teme iz društva u kojem se nalazimo i ne možemo drugačije. Različiti su načini na koje mi možemo da čitamo književnost, a onda i autofikciju. Jer pristajemo na nekakav pakt i dogovor. U kom smislu prihvatamo to kao istinu? Znači, možemo da čitamo faktografski, fiktivno ili kao da je to autobiografija ili autofikcija pisca koji sa nama nema nužno neke veze“, kazala je Žeželj Kocić.

Književnica i istoričarka književnosti, Neda Bjelanović istakla je da je ono što bi se moglo nazvati govorom o sebi samom uveliko preuzelo književnost u posljednjoj deceniji, pojasnivši gdje se, u kontekstu proze, dogodio kopernikanski obrt.

„Sama po sebi proza je oduvijek bila, a čini mi se i da sada donekle jeste, sinonim za ono što zovemo priča, a priča bi jednostavno bila niz događaja. Autofikcija zapravo izvodi obrt na način da ono što smo bili skloni da nazovemo događajem koji je vrijedan da se predstavi i koji je važan za društvo, odjednom postaje doživljaj. To je jedna vrsta razlike. Postoje autori koji pišu na nekoliko hiljada strana, u nekoliko tomova, o svojim sopstvenim doživljajima stvari. I to se vrlo lijepo vidi i vrlo jasno je to u svom teorijskom osvrtu postavio Dubrovski, kada je prije 50 godina maltene pisao o tome šta smatra autofikcijom. I on kaže da je to govor o avanturi koji postaje avantura govora. Tu se zapravo dešava obrt da mi mijenjamo mjesta onom što nam je važno. To ne mora da bude nužno loše samo po sebi, ali mislim da nije zgoreg da o tome vodimo računa, da o tome razgovaramo, jer mislim da nas na izvjestan način vodi ka jednoj zamki solipsizma – govora isključivo o sopstvenim iskustvima. Ako se produži u beskraj, može na kraju da nas dovede do toga da nemamo o čemu zajedničkom da razgovaramo, osim isključivo o partikularnim iskustvima.“, kazala je Bjelanović.

Davanje na značaju partikularnim iskustvima naročito je očito kroz sadržaje koji se plasiraju putem društvenih mreža, što je, kako su učesnici programa naveli, takođe jedan od oblika autofikcije. Privatne fascinacije, u tom smislu, odraz su savremenog trenutka u kojem utisci nadvladavaju saznanja, a privatni sadržaji potiskuju javne.

Idući u korak sa duhom vremena i prioritetima koje diktira potrošačko društvo autofikcija je postala ključni tok savremene proze, a u vezi sa tim Gojko Božović se osvrnuo na promjenu uloge same književnosti, uslijed čega su pisci, kako je rekao, izgubili javne priče.

Ipak, bilo je riječi i o primjerima kvalitetne književnosti koja se naslanja na autofikciju, pri čemu je Božović ukazao na Mihizovu „Autobiografiju o drugima“ i roman Borislava Pekića „Godine koje su pojeli skakavci“.

Deveti Festival „Ćirilicom“ do 17. septembra organizuju Narodna biblioteka „Miroslav Luketić“ Budva i Udruženje izdavača i knjižara Crne Gore.

Manifestaciju su podržali Opština Budva i Turistička organizacija opštine Budva.