Publici se prvo obratila Svetlana Ivanović, glavna urednica festivalskog programa.

„Negdje početkom maja, kada nam je ovdje prisutni prijatelj Boris Liješević javio da bi gospodin Bora Drašković, jedan od najznačajnijih reditelja, kako filma tako i pozorišta, kao i pozorišnih i filmskih pedagoga, predstavio vrlo značajno izdanje, Sabrana djela Bore Draškovića, koja je objavila novosadska kuća Prometej, između ostalih destinacija i na festivalu Grad teatar, naravno da smo prihvatili ovu inicijativu. Samim tim što nas je gospodin Drašković uvrstio u itinerer, pomenuću samo da su djela već predstavljena na Sterijinom pozorju, u Jugoslovenskom dramskom pozorištu, da će biti predstavljena u East West centru u Sarajevu, a evo ih i ovdje, na Gradu teatru. Četiri destinacije koje su, negdje, određene i putem gospodina Bore Draškovića. Zbog čega je nama to bilo interesantno? Prije svega zbog činjenice da već 1993. godine festival počinje da prati, odnosno da festivalu počinje da doprinosi i rediteljska vizija Bore Draškovića. Prvenstveno, 1993. godine za festivalsko izdanje autor režira otvaranje. Već tada se uspostavlja izuzetna praksa festivala da na profesionalnoj pozornici gostuju i studenti režije i glume, tako da smo u prilici ne samo da vidimo rane radove nekih od najpoznatijih glumaca ovog regiona, već, sjetićete se i sami te 1993. godine, da se upoznamo i sa svim izazovima ambijenta u pozorištu i na taj način izgradimo predstavu o onome što treba da bude ambijentalno pozorište.“

Ivanović je istakla da Drašković dugo nije bio u pozorištu, te da se vratio 2000. godine upravo u Budvi, na Gradu teatru, predstavom „Antigona u Njujorku“.

„Izuzetan događaj na festivalu. Prije svega zbog povratka Draškovića u pozorište. Sjetićete se glumačke postave, Voje Brajovića, Milice Mihajlović i ostalih. Sjetićete se činjenice da je sam pisac komada, Januš Glovacki, bio na premijeri, a da je tekst od strane jednog od najboljih teoretičara drame, Jana Kota, označen kao jedan od tri najbolja teksta napisana na poljskom jeziku u 20. vijeku. Dakle, ovo su samo neki od razloga zašto smo se opredijelili da organizujemo ovo veče, večeras ovdje na sceni Između crkava, u okviru 40. jubilarnog festivala Grad teatar.“

Publici je zatim prikazan dokumentarni film o svestranosti Draškovićevog talenta „Film do usijanja - Bora Drašković“, u režiji Darka Bajića, nakon čega su o Draškovićevom radu govorili reditelji Boris Liješević i Darko Bajić.

Liješević je kazao da je ovo prvi put da je film prikazan u okviru predstavljanja Sabranih djela.

„Kao i uvijek na Gradu teatru i na događajima vezanim za Grad teatar dolazim do nekih novih uvida. Tako i večeras, gledajući ovaj film, moram da kažem, gledao sam ga prvi put i shvatio sam da prava, istinska riječ uvijek nađe put do svog gledaoca i da nije bitno koliko će nešto trajati, ako sadržaj vrijedi. Ako to što treba da se prikaže zaista vrijedi, ljudi su uvijek spremni da isprate.S druge strane, želim da se zahvalim Darku na ovom filmu koji je, za mene, potpuno čudesan. Gledajući večeras film mislio sam kako samo najveći reditelji prave filmove o svojim kolegama, kako samo najveći reditelji prave filmove o drugim rediteljima, kako su samo najveći reditelji sposobni da prepoznaju velike darove i da svoj ego ili sujetu, koju svi mi nosimo, stave po strani i da se tako otvoreno i javno dive drugom reditelju. Večeras smo vidjeli taj primjer velike ljubavi, velike odanosti, velikog talenta, velikog reditelja. Ali moram da kažem da, ako smo se zapravo skupili da govorimo o Sabranim djelima, među njima je i jedna knjiga koja se zove Film o filmu, koje sam se sjetio dok sam gledao ovaj film. U toj knjizi autor Bora Drašković snima svog velikog uzora Sašu Petrovića kako snima film „Seobe”. Naime, kada je Saša Petrović počeo da snima „Seobe”, Boro je shvatio da je to njegov testamentarni film, da je to nešto toliko veliko i važno da je uzeo kameru i krenuo za njim. Sve vrijeme ga je snimao kako snima Seobe. Napravio je dokumentarni film koji se zove „Film o filmu”, a kasnije je to pretočio i u knjigu.“

Liješević je potom izdvojio jedan trenutak u karijeri Bore Draškovića kao izuzetno važan.

„Testamentarna predstava, ili možda njegova najznačajnija predstava, o kojoj se najviše pričalo, bila je „Kad su cvjetale tikve”. Danas, kada se pominje ta predstava, uvijek se kaže „te nesrećne Tikve”, jmože da se razgovara o tome da li je bila nesrećna ili je možda donijela nešto drugo. Hugo Klajn je pisao da je to bila najbolja predstava koju je on vidio. Ta predstava odigrana je četiri puta u Jugoslovenskom dramskom pozorištu. Glavnom junaku Ljubi Šampionu raspada se porodica kada mu oca uhapse i odvedu na Goli otok. To je bio prvi put da se u javnosti, u pozorištu, pomene Goli otok. Dok su se vlast i cenzori dogovorili, dok su pronašli način i strategiju kako da ugase predstavu, ona je odigrana četiri puta. Peta predstava trebalo je da bude izvedena. Sala je bila puna, pričalo se o njoj kao o najboljoj predstavi tog vremena, svi su hrlili da je vide. Zavjesa se otvorila, izašli su glumci, mnogi od onih koje smo večeras vidjeli u insertima iz Darkovog filma, i pročitali saopštenje u kom se navodi da se ne slažu sa tim što predstava vrijeđa tekovine socijalističke Jugoslavije i da glumci skidaju predstavu s repertoara. To je, naravno, bila i laž i ucjena. Naravno da su glumci željeli da igraju tu fantastičnu predstavu, u kojoj su neki od njih ostvarili svoje najbolje životne uloge i o kojoj je pričala cijela Jugoslavija, ali su, iz raznoraznih razloga, pristali na taj crveni gajtan i ugasili predstavu. Boro je u tom trenutku bio u Americi, sa jednim svojim filmom. U jednoj od ovih knjiga piše kako je doručkovao kada je pročitao, ili čuo, vijest da je predstava zabranjena. Kaže kako je u tom trenutku jeo avokado koji je odjednom postao tako gorak i neukusan i kako nikada nije zaboravio da i nešto što je lijepo i slatko može odjednom postati gorko. Nikada nije zaboravio taj gorak ukus avokada. Čim se vratio u Beograd, Bojan Stupica, tadašnji upravnik i osnivač Jugoslovenskog dramskog pozorišta, odmah mu je ponudio novi ugovor da radi Majstora i Margaritu. Iako je Boro tada bio nepodoban i zabranjen reditelj, Stupica je rizikovao i ponudio mu novi angažman. Međutim, Boro je rekao: „Moje predstave više neće ići na lomače.” Pocijepao je ugovor, gotovo kao u sceni iz filma koji smo večeras gledali. Narednih godina zvali su ga iz raznih krajeva svijeta da režira, ako već ne može u Beogradu i Jugoslaviji. Zvali su ga odmah u Mađarsku da napravi istu takvu predstavu, ali on nije mogao da preboli ono što mu se dogodilo u Jugoslovenskom dramskom pozorištu. Tim cijepanjem ugovora napustio je Jugoslovensko dramsko pozorište, napustio je pozorište i tada se okrenuo drugim umjetničkim putevima.“

Liješević je potom pročitao dio predgovora knjige koji je napisao.

„Svaki bol koji mu je nanijet pretvorio je u istoriju. Svaki uzdah publika mu je vratila. Svaku sliku iz djetinjstva i svaku zapitanost utkao je u svoje likove. Svemu je dao smisao. Nije li život to

tako čudno ustrojio da jedna prognana karijera dobije novu snagu i silovito progovori u drugim medijima? Nije li upravo to paradoks o reditelju?“

Darko Bajić je potom govorio o tome kako je nastala ideja za dokumentarni film.

„Cijela ideja krenula je od producenta Darije Bajić da napravimo film o reditelju. Pozvao sam Sinišu Cvetića i rekao: „Hajde da napravimo film u kojem će kolega razgovarati sa kolegom, a ne novinar sa kolegom. Hajde da prođemo kroz sve filmove, da napravimo precizna pitanja i pokušamo da na pravi način otkrijemo kako su nastajali ti veliki autorski svjetovi i filmovi koji su ostavili izuzetno značajno nasljeđe u jugoslovenskoj i srpskoj kinematografiji”. Tako smo krenuli u tu priču. Prvi film koji smo napravili bio je „Film davne budućnosti”, gdje sam razgovarao sa velikom četvorkom, a to su Đorđe Kadijević, Bora Drašković, Zdravko Šotra i Miloš Miša Radivojević Ta četiri razgovora govore o nečemu što je suština, da su to zaista veliki autori koji su na pravi način ne samo obilježili svoje vrijeme, već i svojim opusima ostavili filmove koje moramo da gledamo i poštujemo.“

Bajić je istakao da mu je filmom bilo važno da prikaže Draškovića kao čovjeka.

„Tragedija je što ponegdje imamo loše kopije filmova. Tragedija je što te kopije moraju da se remasterizuju. Ja se borim za to i nadam se da ćemo uspjeti. Mislim da je ovaj film, pored svega, na dobar način pokazao Boru kao jedno predivno biće koje je toliko emotivno. Potpuno mi je jasno zašto je pocijepao ugovor kada su cenzurisali njegovu predstavu. Potpuno mi je jasno zašto je otišao u svijet. Potpuno mi je jasan taj njegov otpor. S druge strane, on je kroz sve svoje puteve dobio jednu zrelost, što se vidi i u ovim knjigama. Zapitam se koliko smo izgubili. U filmu postoji jedna rečenica koju smo Bora i ja naglasili, a to je da nikada nema dovoljno sredstava ili se, jednostavno, filmovi ne snime. U svijetu su se filmovi nekada sklanjali u bunkere, kao što je bio slučaj u Sovjetskom Savezu, ali su kasnije izlazili iz tih bunkera i ljudi su mogli da ih vide poslije deset, dvadeset ili trideset godina. Kod nas je problem bio drugačiji. Kod nas su cenzurisani snovi. Cenzurisani unaprijed. Tako je veliki broj autora spriječen da napravi svoje filmove. Kao što je Boris rekao, s jedne strane zaista mi je žao što je Bora napravio samo četiri filma, a s druge strane imamo ove knjige. Knjige su izuzetno važne upravo zato što sve ono što razmišljamo, što mislimo i što bi jednog dana otišlo u zaborav, ostaje zapisano. Zapisana misao traje. Ona ostaje da govori o jednom sjajnom reditelju, izuzetnom čovjeku i profesoru, a poslije ovog filma i dugog druženja s njim mogu da kažem i o vrhunskom filozofu, čovjeku koji voli”, kazao je Bajić.