Održan okrugli sto i izložba umjetničke fotografije Gumna budvanskog kraja – mjesta sastajališta i odluka

Narodna biblioteka Budve i NVO „Talas“ Budva organizovali su u četvrtak okrugli sto na temu „Gumna budvanskog kraja – mjesta sastajališta i odluka“, kao i izložbu umjetničke fotografije „Gumna na području opštine Budva“

Učesnici okrugolog stola bili su etnolog i savjetnik Uprave za zaštitu kulturnih dobara Crne Gore Tanja Vujović, prof. Zorica Joksimović i umjetnica Ekaterina Burakova Šćekić koja je ujedno i autorka izložbe. Narodna biblioteka Budve i NVO Talas, u cilju očuvanja i afirmacije narodnog predanja i tradicije budvanskog kraja, u novembru su u Biblioteci pokrenuli radionicu kreativnog pisanja na temu "Gumno - izvor narodnog govora budvanskog kraja". Radionice, namijenjene učenicima osnovnih škola, vodila je prof. Zorica Joksimović, a polaznici radionica su na na večeri posvećenoj gumnima budvanskog kraja kao mjestima sastajališta i odluka, obavijestili i podsjetili publiku na to što je gumno i kakav je značaj nekad imalo, zatim su prenijeli izraze i iskaze koji su se nekad mogli čuti na gumnu a koje bilježe književnost i predanje, kao i stare riječi i izraze, danas prilično zaboravljene kao i gumna.


Etnolog i savjetnik Uprave za zaštitu kulturnih dobara Crne Gore Tanja Vujović je u svom obraćanju govorila o nastanku gumna, kao višenamjenskom arhitektonskom, istorijskom, privrednom, javnom, etnografskom, tradicionalnom objektu i znaku u prostoru i pejzažu velikog dijela Crne Gore:“ Najstariji pisani pomeni izraza gumno su iz 15. vijeka i vezuju se za Balšiće i Crnojeviće, a od maja 1698. godine datira najstariji sačuvani zapis o izgrađenom gumnu. Riječ je o manastirskom gumnu na Cetinju koje se u narednom vijeku pominje još dva puta. Na tom Veljem gumnu, tri puta Njegoševo kolo pjeva u Gorskom vijencu… Istorijski najpoznatije crnogorsko gumno je Ivanbegovo (Ivana Crnojevića), Velje, Manastirsko ili Cetinjsko gumno pred Cetinjskim manastirom. To gumno ima najdužu i nasloženiju istorijsku priču, a čini se da je imalo i znatniji uticaj na druge oblasti i središta da gumna budu tako učestalo građena u oblasti Stare Crne Gore. Brojne odluke Opštecrnogorskog zbora oglašavane su sa tog gumna, a na njemu je nakon smrti Petra I (18. oktobra 1830. godine), za gospodara Crne Gore proglašen Petar II što je prikazano na sačuvanom crtežu nepoznatog autora iz 1882. godine.” Vujović je istakla da su prvobitna gumna mogla nastati u neolitu, “na početku mlađeg kamenog doba, s početkom gajenja žitarica, kada je vršidba žita obavljana na samom žitnom polju, đe se pomoću pomagala razdvajalo śeme od slame.” Ona je nadalje istakla da: “Po narodnom vjerovanju gumno je bilo jedno od omiljenih mjesta na kojem su se sastajali demoni, vile i vilenjaci. Za Kumovu slamu se u narodu upotrebljavao i naziv Kumovo gumno, a zborilo se da se mjesec vozi Gumnom Kumovijem. Ima i mišljenja da su gumna ostatak nekog drevnog okupljališta, mjesta obredne prakse koja je zahtijevala da svi učesnici stoje ili śede, okrenuti jedni drugima, da niko nikom ne okreće leđa. Tako su svi bili jednaki i jednako pozicionirani. Gumna su često građena na zajedničkoj zemlji (komun, komunica) pa su tako bila „neutralan teren“, istovremeno i nepokriven, otvoren ka nebesima što je omogućavalo starim Crnogorcima komunikaciju s nebesima (Bogom) bez posrednika i izvan crkve. Legitimna je i teza da je gumno građeno samo za potrebe dokolice, zabave i igre tamo đe je oskudnost ravnine, evidentna. U skučenim ambijentalnim cjelinama na moru i jezeru, zajedničko gumno se može razumjeti kao utilitarni i rekreativni javni prostor. Gumno možemo poistovjetiti i sa pjacetom, nagovještajem trga u manjoj arhitektonskoj cjelini.” Savjetnica za zaštitu kulturnih dobara Tanja Vujović istakla je i sadašnju upotrebu gumna: “U Dalmaciji na velikim gumnima igraju košarku, na jednom gumnu u Utrgu postravljeni su golovi za mali, najmanji fudbal. Pričali su mi da se ljeti na gumnima u selu okupljaju mlade majke sa bebama i đecom koju uče da hodaju, pojedina služe kao dobri vidikovci, ... i to je sve što se moglo saznati o sadašnjoj upotrebi gumna.”
“Preporučujem da se gumna evidentiraju, dokumentuju, popularišu i prezentuju kao istorijska, kulturna i tradicionalna baština crnogorskog prostora, života i privređivanja. I da se koriste, naravno!” – zajljučuje Vujović.
Profesorica Zorica Joksimović koja je vodila radionicu u budvanskoj biblioteci "Gumno - izvor narodnog govora budvanskog kraja" istakla Je: “Čudesno je predstavila ritual i vršidbe – na putu od žita do rađanja hljeba, publicistkinja i spisateljica Branka Bogavac u svojoj memoarskoj publikaciji „Susret je najveći dar“ :
„Na guvno ( ravan, tvrd, okrugao prostor sa drvenim stožerom u centru) postavi se tridesetak snopova žita, za stožer se zveže konopac na čijem je kraju zavezan konj da trči, a koji se tjera čas na jednu, čas na drugu stranu, da bi gazeći snopove oslobodio zrno iz klasa. Obično su ga tjerala djeca. I pošto konj sve dobro razgazi, žito kao teže pada na zemlju, a slama se s njega uklanja vilama ( dugačka držalica s dva savijena kraka na vrhu). Zatim se gušći sloj, onaj skoro papirnati i providni omotač oko zrna - pljeva, skida lagano dugačkom brezovom metlom. Dio nje se toliko usitni i smrvi da tu smjesu treba vijati, odnosno, poseb nom drvenom lopatom bacati žito visoko uvis da bi vjetar odvojio zrno od pljeve.“ Joksimović je nadlje istakla da: “U selima Paštrovića, Grblja, Pobora, Brajića i drugih krajeva primorja, ima ih bezbroj, što u travi zarasli, u šiblju i rastinju skriveni, što gordi popup najljepše nevjeste, sačuvana, kao ogledala, da služe za pokazivanje i pripovijesti . U prošlosti, to bijaše mjesto: hljeba i života, društvenih okupljanja, narodnih zborova i zabave, sastajališta i svratišta, zaštita porodice, plemena, države; početak i kraj života.” Svoje izlaganje završila je sjećanjem jednog vremešnog čovjeka koji pamti gumna: “„Svako selo, zaseok i iole imućniji plemenik, imali su svoje gumno. Kao što kuća ima krov. Obilježje i zaštitu. Kako je neđelja bio dan za odmor i svetkovanje, na gumnu bi se okupljali mještani. Sjedjeli bi u krugu na kamenom zidiću uticajne glave bratstva, vijećali i donosili važne o dluke, dočekivali prijatelje iz drugih sela, tu bilo je odmorište putnika namjernika. Osim hljeba, bješe i zabave od momaka i od đevojaka. Što kršnih, što viđenijih. Na gumnu je dolazila mladež pošto bi se stariji napričali. Igara bi na pretek: bacanje kamena s ramena, trke, prstena, klisa... Mladići se dokazivali đevojkama. Naveče, na vidnoj mjesečini, pa i pomrčini pri sjaju žiška fenjera, žene bi plele ili prele, a momci, uz čašicu vina il dobre loze, zapjevali koju uz gusle grlato. Gumno bi tokom noći postajalo sastajalište, mjesto za baniti i gledati se od strane momaka i đevojaka, đe se „davala riječ“ đe bi zaplamtala ljubav“, oživio je sjećanje pričom o gumnu osamdeset sedmogodišnji Paštrović .”
Umjetnica Ekaterina Burakova Šćekić koja je i autorka izložbe umjetničke fotografije „Gumna na području opštine Budva“ postavljene u holu Akademije znanja. U svom obraćanju, ona je obrazložila čime je bila inspirisana da napravi ovakvu izložbu: „Najednom se prisetih mojeg diplomskog rada o simbolizmu Orijenta. Kada muslimani obavljaju tavaf ili ritualno obilaženje, oni se polako kreću oko kabe stvarajući tim samim molitveni krug. Isti me je zainteresovalo i počeh da tražim i fotografišem gumna u raznim krajevma Crne Gore: u Boki, na Skadarsko jezeru, u Budvi i u okolini. Za godnu i po dana nakupilo se dosta fotografija. Sve ovo me je navelo da detaljnije izučavam temetiku gumna. Na kraju sam nalazila interesantne podatke iz raznh izvora o gumnu. Nije svaka porodica mogla priuštiti sebi izgradnju gumna, obično bi se udruživalo nekoliko porodica za ovaj poduhvat. Mogla je to biti i jedna bogata porodica koja je gradila gumno za svoje lične potrebe.“
Umjetnica Ekaterina Burakova Šćekić je istakla da je gumno prelazilo u nasljeđe isključivo muškim potomcima i završila svoje izlaganje riječima: “Ispostavlja se da su zahvaljujući gumnu ljudi čuvali svoju tradiciju i običaje.Udruživahu se porodice i čitavo društvo. Vremenom gumno pada u zaborav a još pre jednog stoleća to beše polazna tačka u životu. Gumno je najvažniji element crnogorske istorije koji prelazi iz stoleća u stoleće i do dana današnjeg može se otkrivati u jugoslovenskoj arhitekturi, no to je druga strana priče. Obratite pažnju na ove fotografije posvećene gumnu. Gumno je istorija Crne Gore i veza među generacijama. Jer, ako se krećete po krugu, istorija neće imati kraja.
Pamtite li da se sve vrti u krug i vraća na svoje mesto.“

PODIJELI

O NAMA

Primorske novine su se prvi put pojavile davnog 13. jula 1972 godine. Uz povremena neizlaženja, konačno su se ugasile 2003 godine, kada je donesen Zakon o medijima kojim je predviđeno da se ne smiju iz opštinskog ili državnog bužeta finansirati štampani mediji (samo štampani, ne i radio i televizijski). Nažalost, uzročno-posljedično, sve male lokalne novine, koje se nisu mogli privatizovati, su nepovratno ugašene. Na tačno 41u godinu od osnivanja se stvorila potreba da se oživi staro ime, i napravi lokalni informativni portal kako za izvor dnevnih informacija, tako i kao internet niša za pitanja biznis preduzetništva redovno obrađujući pravna, turistička i preduzetnička pitanja. Svi saradnici su mali preduzetnici, politički neaktivni.

Mi smo mala sredina koja treba što efikasnije da djeluje zajednički u sve zahtjevnijim uslovima modernog turizma.

Kontakt: primorske@kulturnicentar.me

NVO Kulturni centar, Budva, Primorski bataljon bb

Najnovije vijesti

Email obaveštenja

Prijavite se na naša email obaveštenja