Na početku razgovora Vujošević je podsjetila na činjenicu da je Bulajić književno djelovanje započela još u srednjoškolskim danima, a potom nastavila i intenzivirala tokom studija, ističući da ova zbirka poezije zaokružuje jedan stvaralački i životni period. U tom kontekstu, pitanje je bilo usmjereno ka formativnim okolnostima koje su oblikovale njen poetski izraz.

Bulajić je izjavila da je stvaralački put počela proznim tekstovima, ali se, tokom studija na Filološkom fakultetu, opredijelila za poeziju, u početku iz pragmatičnih razloga, ali se to ubrzo pretvorilo u glavni izraz.

“Shvatila sam da je poezija zapravo nešto što definiše upravo moj život u tom trenutku, ali ne samo u tom trenutku, nego u svim onim trenucima koji su se dešavali i mnogo ranije. Konkretno nastajanje ove zbirke jeste moje promišljanje o svijetu i o životu u tom studentskom periodu, kada sam ja i promijenila profesiju, odnosno fakultet i kada sam pokušala da otkrijem ko sam ja kao ličnost i šta je ono što je meni bitno. I to se negdje zaokružilo sa tim jednim motivom koji je meni neizmjerno važan, a on je ne samo važan za ovu zbirku, već i za moj roman, a to je priroda u svakom mogućem obliku”, kazala je autorka te dodala da bez ličnog iskustva nema ni knjige i naglasila važnost pripadnosti književnim zajednicama i kontaktima sa savremenim stvaralaštvom.

“Druženje sa ljudima koji su pjesnici… svakako je nešto što doprinosi i mom stvaranju, ne naravno u svojstvu nekog kopiranja, nego prosto promatranja i razmjene poetskih misli. Pisanje jeste usamljenički proces, ali u trenutku kreiranja ideje i promišljanja nije.”

Vujošević je konstatovala da zbirka sadrži šest ciklusa naslovljenih kao “podvizi“, a Bulajić objasnila da je to rezultat promišljanja o životu kao nizu etapa, od djetinjstva do faze smirenja.

“Podvig može da bude i neka vrsta borbe, ali vrsta one borbe u kojoj ti kao pojedinac uspiješ da se izboriš. Ono što je, takođe, meni bilo značajno prilikom strukturiranja samog teksta, a to je taj početak i kraj, prvi i šesti podvig, u smislu da to predstavlja početak života, ali negdje pretpostavka kraja života, ali onog kraja koji negdje vjerujem da je u mašti svih nas, nešto što priželjkujemo… i to je taj trenutak gdje je sve mirno, gdje je sve riješeno i gdje više ne moramo ni u čemu da brinemo i gdje više ne moramo da ulazimo ni u jedan podvig jer smo ih sve već riješili”, rekla je Bulajić.

Poseban dio razgovora bio je posvećen motivima djetinjstva koji dominiraju u prva dva ciklusa.

“Mi imamo potrebu da iz nekog svog iskustva nešto ispričamo i prenesemo čitalačkoj publici. A šta bi onda to drugo bilo ako ne iskustva iz djetinjstva”, rekla je Bulajić i ukazala na generacijsku potrebu za razumijevanjem perioda odrastanja, odnosa u porodici i društvenog konteksta u kojem su odrasli.

“Odrastamo u ljude koji ne mogu baš u potpunosti da se povežu sa onim što smo bili dok smo bili mlađi, ali ipak nosimo neke traume… I jednostavno, umjetnost i poezija tome i služe, da se sa tim obračunamo, povežemo sa ljudima koji se bave istim temama te da onda zajedno prekinemo to generacijsko trajanje tih stvari.”

Na pitanje o čitalačkoj interakciji sa tuđim pričama, Bulajić je kazala:

“Uočavam vrlo slične modele ne samo ponašanja nego i emocija… I to je vrlo značajno jer vidiš da nisi sam i to je vrlo značajno. Trebalo bi da čitamo knjige jedni od drugih, možda i da ponudimo onima starijima da razumiju nas. Ta vrsta konekcije mi je jako bitna.”

Govoreći o reakcijama roditelja na pjesme koje tematizuju porodične odnose, podijelila je lično iskustvo.

“Mama me pitala – da li sam ja bila dobra majka? Gdje sam pogriješila? A zapravo to nije bila poenta pjesme… ali poezija je otvorila dijalog.”

U nastavku večeri razmatrano je i pitanje ženskog pisma. Bulajić je priznala da pri pisanju zbirke nije imala svijest o tome da tretira ženske teme, ali je to kasnije postalo izraženije.

“Dok sam pisala ovu zbirku nije mi palo na pamet da u njoj ima nekih elemenata tog tipa niti mi je prolazilo kroz glavu da ja tu u stvari iskazujem ono nešto što je moje žensko, što je bitno, i da ja tu tretiram ženske teme koje se ne tiču samo mene kao žene već svake žene koje će možda pročitati nešto slično o tome. A onda sam počela da pišem jednu novu zbirku, isto tako potpuno bez nekog programa i plana, i ispostavilo se da se apsolutno svaka pjesma u toj novoj zbirci bavi ženskim temama. To je nešto što meni ranije nije možda bilo toliko važno jer nisam uspjela to da osvijestim. U kontekstu tog pređašnjeg iskustva, te patrijarhalne sredine, možda načina vaspitanja i tako dalje. Ali kako sam odrastala i postajala svjesnija nekih stvari, počela sam malo više da tretiram te teme i da provlačim te motive svjesno ili nesvjesno kroz ono što pišem. Tako da meni to jeste važno i mislim da treba da bude važno i onima koji čitaju, ali i ženama koje pišu.”

O svojoj dvostrukoj orijentaciji ka prozi i poeziji rekla je da joj proza više prija, jer omogućava veću distancu, dok poezija zahtijeva „ogoljavanje”.

“Poezija vrlo lako, odnosno lakše nego proza, prikazuje te stvari… Poezija je takva da što kažeš – rekao si.”

Poseban segment razgovora bio je posvećen motivima prirode, koji su prisutni i u poeziji i u njenom romanu “Kaliban”, čija je radnja smještena na crnogorskom primorju.

“Priroda je jedno podržavajuće okruženje koje može snažno da ohrabri čovjeka i donese odgovore na važna pitanja. Za mene ta vrsta mira dolazi najviše kroz more i posmatranje vode… i zato je more toliko prisutno u mom pisanju.”

Na kraju večeri, govoreći o izazovima sa kojima se suočavaju mladi autori, kazala je da postoje dva izazova.

“Prvi je kako istupiti u javni prostor, a drugi kako objaviti knjigu. Sve više je važno da autor od sebe napravi i neki brend. Mora na neki način biti i preduzetnik jer te stvari definitivno nisu više iste kao što su bile nekad. Tako da hrabrost, smjelost i preduzetnički duh. Ja ga, recimo, nemam, ali bih voljela da ga naučim”, kazala je Bulajić nakon čega je uslijedio razgovor sa publikom.