Gošća večeri bila je dr Jasmina Ahmetagić, književna teoretičarka i univerzitetska profesorka, koja je publici predstavila svoju novu studiju „Knjiga o Andriću“, tumačeći Andrićev opus kroz Jungovu psihološku teoriju arhetipova i kolektivnog nesvjesnog.

Moderator večeri bio je književni kritičar i profesor Milorad Durutović, koji je Ahmetagić predstavio kao autoritet koji obilježava naše vrijeme, ne samo iz konteksta književnosti, već i kao dragocjeni glas u vremenu koje vapi za dubljim čitanjem i razumijevanjem.

Ahmetagić u svojoj studiji primjenjuje Jungovu teoriju arhetipova na likove iz Andrićeve proze, tvrdeći da Andrićevi junaci upravo traže takvu interpretaciju, jer se njihova dubina i simbolika ne iscrpljuju u tradicionalnoj, estetskoj analizi. Arhetipovi poput anime, animusa, sjenke i persone prepoznaju se u psihološkim profilima njegovih likova, što otvara vrata jednoj dubljoj, transpersonalnoj interpretaciji.

„Junak zapravo u tom snu pokazuje da je potpuno prestravljen idejom stvarnog odnosa. I onda vidimo da je drugi način na koji nam se anima ili animus javljaju određena vrsta uvjerenja koja se u životu živi ili promjenljivost raspoloženja. Ovo je muškarac koji od početka priče ima stalno promjenljiva raspoloženja. Vi vrlo brzo, prateći tu liniju, sklatate, djelom vjerovatno umjetnik, i da zapravo njegov san nastoji da kompenzuje njegovu svjesnu situaciju. Na svjesnom planu on ugodno živi sam”, istakla je Ahmetagić tumačeći pripovijetku „Žena od slonove kosti“.

Ona je naglasila kako cilj knjige nije da primijeni Junga na silu, već da pokaže kako univerzalne ideje Jungove psihologije organski korespondiraju sa slojevima Andrićevog pripovjednog svijeta. Jedna od ključnih tematskih osa knjige jeste onirički prostor ili prostor snova, koji Andrić koristi kao narativnu tehniku, ali i kao simbolički kanal za izražavanje unutrašnjih stanja junaka. Ahmetagić evocira Jungovu definiciju sna kao „kraljevskog puta u nesvjesno“, a zatim detaljno analizira priče u kojima san ne samo da odražava stanje lika, već i otkriva njegovu psihološku dinamiku, često skrivenu u narativu. Kao uspješan primjer, Ahmetagić navodi priču „Žena od slonove kosti“, gdje se lik nalazi u prividno fantastičnom narativu, ali zapravo prolazi kroz duboku psihološku krizu, koju san razotkriva.

„Ako se san ne razumije, griješi se čak i u žanrovskom određivanju proze. Jer ta proza djeluje kao proza koja nosi jednu vrstu gotske atmosfere, neke fantastične atmosfere ispunjene strahom, dakle pomalo podsjeća na te gotsko-srednjovjekovne fantazijske priče. I prije nego što sam ušla u analizu ovog sna, shvatila sam da je to par ekselans psihološka priča i da ova priča govori o tome da je junak nešto sanjao i potom pogrešno protumačio svoj san”, kazala je Ahmetagić i dodala da je Andrić još u mladosti dokazao jednu stvar.

“A to je da velika književnost ima tu sposobnost da jako duboko prodire u ono što je antropološko, univerzalno, arhetipsko i pisci intuitivno prodiru do nekakvih dubokih saznanja koja svjesno ne mogu ni objasniti.”

Značajan segment izlaganja bio je posvećen Andrićevoj pripovijetki „Anikina vremena“, za koju autorka tvrdi da je središnja tačka njene studije, odnosno priča u kojoj se najdublje očituje arhetipska dinamika straha od ženskog.

“Muškarci imaju svoju žensku stranu i zapravo, prema Jungu, stvaranje se i odvija iz te ženske strane, odnosno iz anime. Najbolje je bilo da je ta strana njegovana, da zna kako njome da raspolaže. Anima je odgovorna za dijalog koji muškarac može da ostvari. Anima je odgovorna za iskazivanje emocija. Mi znamo da živimo na prostoru u kojem muškarac tako teško iskazuje emocije, zato što prosto nije pred sobom imao vaspitni ni kulturološki zadatak da to uči. A to jeste kulturološki zadatak i Andrić nama u priči “Anikina vremena” daje jednu kulturološku sliku. Dakle, što su vremena naprednija i racionalnija, to je naše nesvjesno više potisnuto.”

Ahmetagić posebno ističe Andrićevu vizionarsku osjetljivost za psihološko zlostavljanje, što pokazuje kroz analizu priče o Anici Zareković i njenom mužu Andriji u djelu “Zlostavljanje”.

„Andrić prikazuje emocionalno zlostavljanje kao podjednako destruktivno kao i fizičko. On je prikazao kako jedno društvo, ali i zakonodavni sistem, još uvijek ne priznaju nevidljive tragove zlostavljanja“, rekla je Ahmetagić i dodala da se ova interpretacija oslanja na detalje iz teksta, poput fizioloških simptoma stresa koje trpi junakinja, ukazujući na to da Andrić duboko razumije psihološke obrasce moći, dominacije i manipulacije.

Moderator večeri Milorad Durutović je istakao da Andrić nikada nije bio aktuelniji.

“Njegovo djelo se, kako pokazuje ova knjiga, i dalje otkriva kroz različite interpretativne ključeve. „Knjiga o Andriću“ Jasmine Ahmetagić nije samo nova kritička studija, već i važan kulturni i psihološki dokument koji vraća Andrića u središte savremenih razgovora o identitetu, polu, kulturi i nesvjesnom.”

„Velika književnost je duboko psihološka, čak i kad nije svjesna toga. Andrić je svojim likovima anticipirao sve ono o čemu danas govorimo jezikom psihologije – i zbog toga je i dalje živ i nezaobilazan“, kazala je Ahmetagić.

Odgovarajući na pitanje iz publike koja se u velikom broju okupila na Trgu pjesnika, Ahmetagić je zaključila da nam nikakva druga znanja ne mogu poslužiti, ako ne čitamo.

“Klasici i velika književnost su ono što se najdirektnije tiče naših života i ako se treba obratiti nekim misijama, čak i istorijskim, najbolje je da se obratimo književnosti.”